Profesor dr Radovan Vučković, jedan od recenzenata knjižice koju čitalac ima u rukama, možda razložno primjećuje da su »stvari tehnike pričanja i kazivanja toIiko komplikovane da ih manje obrazovan čitalac neće želeti da raspliće«. Evo zato nekih »uputstava« za upotrebu...
Antiroman »Pozorište živih Iutaka« u stvari je priča o jednom naivnom učitelju, nesuđenom dramskom piscu, koji je pokušao da popravi nepopravljivo, da jurša na vjetrenjače.
Pred čitaocem je unutrašnji dijalog glavnog junaka, njegov obračun s njim, sukob njegovog Ja i Anti-ja.
(A ko se od nas nije dogovarao i prepirao sam sa sobom?)
U »Pozorištu« se svašta događa, a ništa se ne događa - kao u snu. Prepliću se dvije priče. U prvoj je riječ o stvaralačkim mukama glavnog junaka koji namjerava
da napiše farsu, »dramu-rugalicu«. (Taj tekst štampan je »običnim« slogom.) U drugoj se priča o prvom radnom i ,
»političkom« iskustvu glavnog junaka (tekst štampan kurzivom). Čitalac tako može da bira: da čita sve, da čita samo »obični« slog, ili samo ono što je štampano »ukoso«.
Autor sve razumije, pa ima »Iijeka« i za one čitaoce koji ne žele da se zamaraju: njima preporučuje da ne či taju ništa!
|